U savremenom poslovnom okruženju, gde vizuelni identitet proizvoda često igra ključnu ulogu u odluci potrošača, zaštita industrijskog dizajna postaje sve važniji segment intelektualne svojine. Iako se često stavlja u drugi plan u odnosu na patent ili žig, industrijski dizajn je pravni mehanizam koji omogućava nosiocima prava da zaštite jedinstveni izgled svojih proizvoda i time steknu značajnu konkurentsku prednost.

Šta je industrijski dizajn?

Zakon o pravnoj zaštiti industrijskog dizajna (Služebni glasnik RS br. 104/2009, 45/2015 i 44/2018 – dr. zakon) („Zakon”) definiše industrijski dizajn kao trodimenzionalni ili dvodimenzionalni izgled celog proizvoda, ili njegovog dela, koji je određen njegovim vizuelnim karakteristikama, posebno linijama, konturama, bojama, oblikom, teksturom i/ili materijalima od kojih je proizvod sačinjen, ili kojima je ukrašen, kao i njihovom kombinacijom.

Dakle, industrijski dizajn se odnosi na spoljašnji izgled nekog proizvoda ili njegovog dela, i to samo na njegov estetski izgled, a ne na tehnički aspekt proizvoda ili njegovu funkcionalnost.

Sledstveno tome, dizajn oduhvata širok spektar proizvoda, kao što su ambalaže, nameštaj, odevni predmeti, automobili, sve dok se zaštita odnosi isključivo na spoljašnji izgled proizvoda.

Kako zaštititi industrijski dizajn?

U većini zemalja, uključujući Republiku Srbiju, industrijski dizajn se štiti putem registracije kod nadležnog zavoda za intelektualnu svojinu. Postupak registracije podrazumeva podnošenje prijave zavodu, dostavljanje prikaza i opisa dizajna, kao i plaćanje odgovarajuće administrativne takse.

Da bi postupak registracije bio uspešan, dizajn mora da ispunjava sledeće uslove:

• novost – da identičan industrijski dizajn nije postao dostupan javnosti pre dana podnošenja prijave za priznanje tog industrijskog dizajna ili ako ne postoji ranije podneta prijava za priznanje identičnog industrijskog dizajna koja je postala dostupna javnosti;
• individualni karakter – ako na prosečnog korisnika ostavlja drugačiji celokupan utisak u poređenju sa bilo kojim drugim dizajnom koji je bio dostupan javnosti pre datuma prijave ili priznatog prava prvenstva, a što zavisi od stepena slobode autora prilikom stvaranja.

Ko ima pravo na podnošenje prijave?

Prijavu za zaštitu industrijskog dizajna mogu podneti domaća i strana fizička i pravna lica.

Prvenstveno, pravo na podnošenje prijave ima sam autor industrijskog dizajna, odnosno njegov pravni sledbenik. Ukoliko je proizvod nastao u radnom odnosu, pravo na podnošenje prijave ima poslodavac autora proizvoda, uz dostavljanje odgovarajućeg pravnog osnova za podnošenje prijave.

Trajanje zaštite

Zaštita traje pet godina od datuma podnošenja prijave.

Nosilac prava na industrijski dizajn ima mogućnost obnavljanja prava na svakih pet godina, ali trajanje zaštite može trajati do maksimalno 25 godina od dana podnošenja prijave.

Značaj zaštite industrijskog dizajna

Ulaganje u dizajn često zahteva vreme, kreativnost i novac. Bez adekvatne pravne zaštite, postoji rizik da neko drugi kopira izgled proizvoda i plasira ga na tržište kao svoj. Na taj način se narušava tržišna pozicija originalnog proizvođača i dolazi do direktnog finansijskog gubitka.

Registracijom industrijskog dizajna, nosilac prava na industrijski dizajn stiče isključivo pravo da ekonomski iskorišćava taj dizajn, kao i da zabrani drugima da ga koriste bez njegove dozvole ili da ga nedozvoljeno kopiraju ili imitiraju.

Razlikovanje u odnosu na ostala prava intelektualne svojine

Industrijski dizajn treba razlikovati od autorskog prava, žiga i patenta.

• Autorsko pravo – s obzirom na to se industrijskim dizajnom štiti spoljašnji, estetski izgled proizvoda, često se može javiti zabuna u pogledu prava kojim će delo biti zaštićeno. Ipak, autorskim pravom se štite ona dela koja se mogu smatrati umetničkim delima (književna, naučna i sl.), dok se industrijskim dizajnom štite ona dela koja se mogu proizvesti na industrijski ili zanatski način. Iako nije potrebna registracija autorskog dela i zaštita traje duže (za života autora i 70 godina nakon njegove smrti), industrijski dizajn upravo zbog obavezne registracije pruža pouzdan osnov za zaštita prava u slučaju povrede istih;
• Žig – dok se industrijskim dizajnom štiti spoljašnji izgled proizvoda i omogućava njegovo razlikovanje od drugih proizvoda, žigom se štiti oznaka koja u prometu razlikuje jednog subjekta od drugog. Ipak, česti su slučajevi gde se javlja dilema u pogledu toga da li neki oblik predstavlja žig ili industrijski dizajn (takav je slučaj sa trodimenzionalnim žigom Toblerone čokolade). Za razliku od industrijskog dizajna, žig pruža mogućnost neograničene vremenske zaštite ukoliko se blagovremeno podnese prijava za obnavljanje žiga;
• Patent – patentom se štite funkcionalni ili tehnički aspekti proizvoda (to može biti postupak, način izrade, hemijski sastav, softversko rešenje i sl.), dok se industrijskim dizajnom štiti spoljašnji, vizuelni izgled proizvoda, koji nije određen njegovom funkcionalnošću.

Zbog razlike u načinu zaštite i trajanju prava, ključno je da se već u fazi razvoja proizvoda pravilno proceni koja vrsta prava intelektualne svojine najbolje odgovara konkretnom slučaju kako bi se ostvarila adekvatna pravna zaštita koja odgovara interesima nosioca prava.

Međunarodna zaštita industrijskog dizajna

Ukoliko lice koje je podnelo prijavu za zaštitu industrijskog dizajna u domaćoj državi ima nameru da svoj proizvod izvozi ili prodaje u inostranstvu, trebalo bi da razmotri mogućnost zaštite industrijskog dizajna u zemljama u kojima namerava na iskorišćava svoj proizvod.

U slučaju međunarodne zaštite industrijskog dizajna, podnosilac prijave ima pravo prvenstva koje traje šest meseci od dana podnošenja prijave u domaćoj zemlji. To znači da će se smatrati da je podnosilac prijave podneo prijavu za priznanje u stranoj zemlji onog dana kada je podneta u domaćoj državi.

Postoje tri načina međunarodne zaštite industrijskog dizajna:

• Nacionalna prijava: podnošenje prijave zavodu za intelektualnu svojinu države u kojoj se zahteva zaštita. Ovaj način može biti nepraktičan i skup ukoliko se zaštita traži u više zemalja jer se komunikacija odvija posebno sa zavodom svake zemlje u kojoj se zaštita traži i plaćaju se administrativne takse u svakoj zemlji pojedinačno.
• Regionalna prijava: prijava se podnosi regionalnom zavodu za intelektualnu svojinu. Na ovaj način se može ostvariti zaštita u više zemalja koje su potpisnice regionalnih sporazuma, uz podnošenje samo jedne prijave regionalnom zavodu. Takav je na primer Zavod za dizajn Beneluksa (BDO), koji pruža zaštitu u Belgiji, Holandiji i Luksemburgu.
• Međunarodna prijava: podrazumeva mogućnost zaštite u svim zemljama sveta koje su potpisnice Haškog aranžmana o međunarodnom registrovanju industrijskog dizajna. Ovaj put je jednostaviji i jeftiniji jer se podnosi jedna prijava Međunarodnoj organizaciji za intelektualnu svojinu (WIPO) uz plaćanje jedne takse, čiji iznos zavisi od broja zemalja u kojima se traži zaštita.

Zaključak

Industrijski dizajn pruža efikasnu pravnu zaštitu estetskog izgleda proizvoda, čime doprinosi jačanju tržišne pozicije i prepoznatljivosti nosioca prava. Pravilno razumevanje razlika između industrijskog dizajna, patenta, žiga i autorskog prava ključno je za izbor adekvatnog oblika zaštite. Registracija dizajna, kako u zemlji, tako i u inostranstvu, može biti ključan korak u strategiji razvoja i plasmana proizvoda. Zbog toga je važno razmišljati o zaštiti dizajna već u ranoj fazi razvoja proizvoda.

Ovaj članak je isključivo informativne prirode i ne predstavlja pravni savet. Ukoliko su Vam potrebne dodatne informacije, budite slobodni da nas kontaktirate.